[25]

Sačekao sam da prođe ponoć. Onda tišina prelazi u blues. I riječi su otežale i draže poput svježih oraha. Čak se i samoća u tim trenucima čini prihvatljivom, samorazumljivom.

Ponekad hodam ulicama i nastojim ne misliti. Ponekad sjedim u naslonjaču i gledam ispred sebe. Ponekad nisam ovdje.

Ako je vrijeme velikog spremanja, pokušavam posložiti događaje prošlih dana. Kada je očigledno da ne postoji nikakav smisao, osjećam se umirenim.

Krešimir Pintarić, Tour de force